Stranice

17. prosinca 2014.

Top NBA priče – tjedni šesti i sedmi



Nakon kratke pauze uzrokovane lijenošću autora, evo nas  natrag s duplim brojem top priča. Ako ste prošli tjedan imali neku neopipljivu slutnju da vam nešto nedostaje, mislim da nema puno dvojbe oko toga što bi to moglo biti. U svakom slučaju, ispod je standardno krstarenje ligom, čitajte na vlastitu odgovornost.



NBA Losers Battle Royale, vol. 1

Dvotjedni period iza nas donio je neke stvarno... zanimljive dvoboje. Zanimljive u pomalo mazohističkom smislu jer se radilo o dvobojima ekipa s nevjerojatnim negativnim nizovima ili općenito groznim rosterima, ali u ekstenzivnom praćenju vrtloga koji je NBA liga, sudari ekstrema uvijek su zanimljivi. Naravno, bilo bi ljepše da se radi o sudarima pozitivnih ekstrema, no uzimamo ono što dobivamo.

Otprilike prije dva tjedna u Minnesoti odigrao se „dvoboj stoljeća“ – 0-16 Sixersi susreli su se s 4-12 Wolvesima. Utakmica je krenula, odigralo se 16 sekundi i onda je zaustavljena. Razlog? Ne, nije donesen presedan po kojem će obje momčadi upisati poraz, ali dogodilo se nešto približno jednako nezamislivo. Ekipe su stajale na pogrešnim stranama terena ili, da se izrazim na način koji se može shvatiti metaforički, išle su u krivom smjeru. Nakon kratke pauze momčadi su zamijenile strane, a 16 sekundi koje su se odigrale izbrisane su iz povijesti kao da se nikad nisu dogodile. Fascinantno. Ne znam je li baš ovaj događaj prebacio Zemlju u paralelni svemir u kojem je pobjeda Sixersa moguć ishod pojedine utakmice, ali upravo to se dogodilo. Michael Carter-Williams bio je daleko najbolji igrač na parketu, ostvarivši skoro triple-double (20-9-9) i iskoristivši tako izostanak brata po cigli Rickyja Rubia.


Kao da to nije dovoljno, Sixersi su četiri dana kasnije (također u gostima) ostvarili pobjedu protiv Detroita. Apsolutni vrh košarke bio je produžetak u kojem su genijalni showtime Pistonsi uspjeli postići čak 1 cijeli poen. To što je utakmica uopće otišla u produžetak je komično samo po sebi – kao da bi pobjeda ijedne momčadi bila nešto neprirodno i uznemirujuće. U svakom slučaju, još jedna odlična utakmica Carter-Williamsa i još jedan očajan protivnik, ali Sixerse ne zanima. Oni su već na dvije pobjede. Siguran sam da je Sam Hinkie već pripremio nekoliko trejdova za najbolje igrače momčadi prema naprednoj statistici – Carter-Williamsa, Henryja Simsa (tko je uopće Henry Sims?), Hollisa Thompsona (tko je uopće Hollis Thompson?) i Roberta Covingtona (tko je kvragu Robert Covington?). No srećom po sve (osim po MCW-a), izgubili su iduće tri utakmice i svijet se vratio u ravnotežu. Sad kad sam slučajno pogledao par poluvremena Sixersa što će vjerojatno ostati tako do kraja sezone, red je da napišem nekoliko nasumičnih zapažanja o njima. Prvo, šteta je što MCW mora igrati za ovu užasnu momčad. U ligu je došao kao stariji rookie, a do trenutka kad bi se ovaj njihov „dobijmo superstara na draftu“ plan trebao ostvariti, imat će već 26 godina (čak i najvećim potencijalima treba oko 3 godine da se razviju) i hrpu loših sezona za pojasom. Free MCW! (Trade MCW.) Drugo, KJ McDaniels je zakon. Nevjerojatno sirov, nevjerojatno atletičan (svakako pogledajte  video dolje) i savršeno nepredvidiv jedan je od većih pluseva Philadelphije. Treće, Nerlens Noel sirov je na nezabavan način – niti ima pokrete u postu niti snagu za gurati se pod košem niti ima šut da se odmakne od koša (iako se ne srami pokušati pucati oko  vrha reketa, većinom neuspješno). S godinama će vjerojatno nešto napredovati, ali trenutno izgleda kao poluproizvod koji se nema čime suprotstaviti NBA centrima. Mislim da o ostalima nema potrebe previše govoriti, ionako se radi o nizu igrača nakon čijih imena bih pisao zagrade u kojima propitkujem njihov identitet. Sixersi su i dalje užas. Idemo dalje.



Motor City

Idemo dalje na drugi užas. Pistonsi! Moja sramotna tajna je da sam kad sam čuo za zaposlenje Stana Van Gundyja bez rezervi uskočio na vagon Pistonsa i proglasio ih momčadi za playoff. Mislio sam da imaju talenta i da će igra dobiti strukturu koju nije imala pod prijašnjim trenerima što bi uz neki očekivani napredak Andrea Drummonda i manje užasnu igru Brandona Jenningsa i Josha Smitha trebalo biti dovoljno. E pa pogodite što? Nemaju talenta, igra nema strukturu, Drummond je i dalje fluidan u pokretima kao da je od mramora isklesan renesansni kip, a imena Smitha i Jenningsa postala su šala sama po sebi. Izgubili su od Sixersa kod kuće. To stvarno sve govori. Najkomičniji trenutak u cijeloj situaciji bio je kada su komentatori Pistonsa (Greg Kesler i George Blaha) pred kraj utakmice (kada je već bilo jasno da će Sixersi pobijediti) počeli iziritirano govoriti: „Rekao sam ovo već prije, izgledaju li oni kao da tankiraju?!“, kao da su Sixersi pobjedom prekršili neki prije potpisani sporazum i tako prevarili Detroit. Taj poraz označio je dno dna sezone Pistonsa jer su izgubili 3 zaredom od Celticsa, Lakersa i Sixersa a ukupno 12 zaredom. No nakon trinaestog poraza (Portland), napokon su dobili pozitivan impuls. Osim povratka Jodieja Meeksa, uspjeli su i pobijediti u dvije utakmice i to protiv zapadnih momčadi – Sunsa i  Kingsa.

Pobjede su bile poprilično slučajne i mučne, a nisu ni ostvarene protiv nekih optimalnih protivnika, no idealne su za malo podići moral nakon stvarno brutalnih mjesec dana. Meeks je imao minimalan utjecaj, ali tek se vratio i još nije M33ks. S vremenom bi se njegova forma trebala podići što bi posljedično trebalo značiti odustajanje od za napad smrtonosnih postava s tri visoka istovremeno i manje minuta za Carona Butlera. Ne znam što je to u Detroitu, ali koliko god trenera promijenili, svi postanu fascinirani postavama bez šuta i s užasnim spacingom, kao i veteranima koji su bili zreli za penziju prije 3 godine. Možda je nešto u zraku, možda je Stan jednostavno zahrđao, a možda je sve posljedica stanja momčadi koje uopće dozvoljava da netko poput Meeksa u krugovima navijača bude dočekan poput mesije. U svakom slučaju, Pistonsi su i dalje Pistonsi - jedna od glavnih „pokora“ lige što se tiče toga koliko ih je zabavno gledati.


NBA Losers Battle Royale, vol. 2

Prije 11 dana odigrao se drugi „dvoboj stoljeća“ – New York „katastrofalni smo van svakog realnog poimanja“ Knicksi vs. Charlotte „obožavamo prosuti vodstvo u zadnjoj četvrtini“ Hornetsi. Ono zašto je bio savršen je zato što su i jedni i drugi uspjeli potvrditi svoje reputacije. Knicksi su bili očajni i gubili preko 20 razlike dobrim dijelom utakmice uprkos odličnoj igri Carmela Anthonyja (32 poena) i ušli s ogromnim zaostatkom u zadnju četvrtinu. No Hornetsi ne bi bili Hornetsi da tu četvrtinu nisu izgubili 33-18. Srećom po njih, Kemba je bio inspiriran u završnici:



My name is Stephenson, Lance Stephenson

No zato je netko kronično neraspoložen. Lance Stephenson prva je individualna katastrofa lige. Koliko loše igra? Teško je sasvim točno reći, no navedimo nekoliko stavki:

1) Šut iz igre 38.7%

2) Šut za tri 15.7%

3) Slobodna bacanja 63.7%

4) Ne postoji statistika za takvo što ili je barem nisam svjestan, ali Lance mora biti u vrhu lige po vremenu koje provodi driblajući na mjestu.

5) Ne postoji statistika za takvo što ili je barem nisam svjestan, ali Lance mora biti u vrhu lige po pogledima prema nebesima kad mu suigrači ne dodaju kao da su mu nanijeli neku kozmičku nepravdu.

6) Po mnogim izvješćima, već se neko vrijeme agresivno traže trade destinacije za Lancea, navedeni su Clippersi, Pacersi i Netsi. Posebno „dragocjena“ je glasina o Pacersima koji navodno ne žele uzeti Lancea natrag bez dodatno naknade u smislu draft picka. Sve izgleda kao da je Larry Bird poslao Lancea na undercover misiju u Charlotte da uništi kemiju i šanse momčadi za playoff pa da se vrati natrag uz pick za Donalda Sloana. Tko zna zna.

Nije Stephenson jedini problem Hornetsa. Momčadi nedostaje mnogo toga, od bilo kakve forme obrane do bilo kakvog oblika šuterske moći u napadu i sve se svodi na to. Obrana bi se trebala nešto popraviti povratkom Michaela Kidda-Gilchrista, no napad izgleda osuđen na jalovost do kraja sezone. Možda najveći pravi problem Hornetsa (kada se piše o njima) su povišena očekivanja u odnosu na lani. Lani su bila simpatična momčad koja se borila i izvukla maksimum iz talenta koji je imala na raspolaganju igrajući obranu daleko iznad očekivanja. Ove sezone dobiva se upravo suprotni osjećaj neostvarenog potencijala. Sa sličnim problemom suočavaju se Sunsi – kad bismo zaboravili lanjsku sezonu na trenutak, činjenica da je momčad kojoj pod košem igraju Miles Plumlee i braća Morris na negdje oko 50% pobjeda bila bi svima odlična i govorilo bi se o nadmašivanju očekivanja. No zbog lanjske igre stalno se zapitkujemo što je to krivo sa Sunsima i Hornetsima. Možda ništa nužno nije krivo, možda se samo radi o neizbježnom vraćanju u realnost tako da nakon sezone u jednoj krajnosti barem bio iduće provedu u drugoj.


Što uopće znače Knicksi?

Govoreći o krajnostima, nemoguće se ne dotaknuti „ponosa“ New Yorka, dragih Knicksa. Njihov brand užasnosti gotovo je nadrealan i teško zamisliv. Kada pogledam na tablicu i vidim Knickse na predzadnjem mjestu konferencije s omjerom 5-21, stanem i zagledam se u daljinu na trenutak. Knicksi su još jedna od momčadi za koje sam mislio da će ući u doigravanje. Preciznije, mislio sam da im je prošla sezona bila dno i da će dolazak Phila Jacksona i ostanak Carmela Anthonyja biti dovoljno da usmjere klub prema nekom poboljšanju. Bio sam u krivu, ali jedno je biti u krivu, a drugo toliko biti u krivu da originalna prognoza izgleda kao sarkazam. U redu, Carmelo se muči s ozljedama i da je zdrav stvari bi vjerojatno bile bolje, tj. na kontu bi imali poneku pobjedu više, no to ne bi bitno promijenilo situaciju. Moje jedino objašnjenje ovogodišnjih Knicksa i njihovog smisla je...tankiranje. Stvari su preloše da bi bile istinite - vrhunac postignuća u zadnja dva tjedna je pobjeda protiv Bostona, vodstvo na poluvremenu protiv Raptorsa i milijunto zanovijetanje igrača o tome kako im se ne sviđa igrati trokut. S ovim savršeno apokaliptičnim razvojem situacije u vrijeme kad Jahlil Okafor žari i pali NCAA parketima, čini mi se da postoji velika mogućnost da se radi o umjetnoj katastrofi. Kako napraviti umjetnu katastrofu?

1) Trejdati jedinog igrača sposobnog za poimanje koncepta obrane (Tyson Chandler).

2) Dovesti rookie trenera bez asistentskog iskustva.

3) Inzistirati na sustavu u napadu koji igrači ne mogu ili ne žele shvatiti.

4) Imati „sreće“ s ozljedama svog franšiznog igrača.

5) Tjerati franšiznog igrača da kroz sustav radi za Quincyja Acyja i Samuela Dalamberta.

6) Biti Knicksi.

Povlačim sve što sam rekao. Ne radi se o tankiranju, ovo je vrh onoga što Knicksi mogu ponuditi.


Kobe timeout feat. Swaggy P

Iza Kobeja Bryanta i Lakersa vjerojatno su dva najbolja tjedna sezone. Zanemarimo sinoćnje najlošije poluvrijeme u losanđeleskoj povijesti kluba i koncentrirajmo se na sve što se dogodilo prije. Tijekom zadnja dva tjedna Lakersi imaju omjer 4-4. Pobijedili su Pistonse (NBA Losers Battle Royale, vol. 3), Kingse, Wolvese i Spurse u gostima. Kobe je prestigao Michaela Jordana na svevremenskoj listi strijelaca i svakome tko ima dušu bilo je drago (makar se radilo o donekle praznom rekordu). Dvorana u Minnesoti bila je prepuna navijača Lakersa i Wolvesi su pretvoreni u goste na vlastitom terenu. Čak su i zaustavili utakmicu na nekoliko trenutaka da Kobe može primiti čestitke. Stvarno lijepa gesta.


Nažalost, Nick Young nije asistirao Kobeju za koš kojim je prešao Jordana kao što je rekao da želi. Byron Scott je na to odgovorio: „Nick nije ni jednom dodao cijele sezone.“ Da, Lakersi se sad otvoreno međusobno vrijeđaju (and it's awesome). Samo zašto bi Nick dodavao kad može pogoditi nemoguć šut za pobjedu protiv Spursa u gostima? Točno. Nema razloga.

Uz sve ovo Kobe nam je još priuštio vrijeđanje suigrača na treningu otvorenom za medije rekavši da su „mekani poput WC papira“ i još ponešto. Lakersi su na 8-16 i imaju bla momčad bez ijednog igrački intrigantnog pojedinca, ali i dalje su jedna od najzabavnijih ekipa lige. Los Angeles. Where amazing happens.


Waging War

Warriorsi su i dalje odlični i njihov vagon sve više raste. Štoviše, narastao je do te mjere da je oko njih postalo gotovo nemoguće biti neutralan. Nešto poput Sitha, ili ste za ili protiv Warriorsa. Osobno se još uvijek pokušavam držati srednjeg terena (prirodni impuls mi je nažalost postati hater u ovoj situaciji), no moram reći da ono za što se Golden State redovito hvali, entertainment value, nikako ne vidim. Vidim zašto je zabavan Steph Curry. Ne vidim zašto su zabavni Warriorsi kao cjelina. Imali su lagan raspored u kojem su odrađivali obveze protiv stvarno loših ekipa, a osim Curryja nijedan igrač nije netko koga uživam gledati. Svaka čast Klayu Thompsonu, napredovao je, postao je druga opcija ozbiljne ekipe, ali i dalje je statičan igrač za kojeg treba previše momčadskog  kretanja da ga se oslobodi. Draymond Green više nije podcijenjen, odličan je i na ljeto će dobiti ogromne ponude, ali je li stvarno netko koga želim vidjeti u 3 u noći? Nije. Isto vrijedi i za ostatak momčadi – skup je to ili neutralnih ili preplaćenih (Andre Iguodala) ili preovlaštenih (Marreese Speights) igrača. No dobro, ljepota je u oku promatrača pa prijeđimo na nešto objektivniji dio.

Prije par dana mogli ste stvarno detaljno čitati o svim akterima i tehničkim stranama igre Warriorsa, a kako ovdje ne mogu niti pametnije niti detaljnije opisati generalnu sliku momčadi, preporučam da kliknete na ovaj link ako vas zanima GSW (i ako već niste). Ja ću navesti samo nekoliko detalja koje sam primijetio.

Detalj koji mi se sviđa – Golden State dobiva utakmice i kad Curry i Thompson ne odigraju dobro. To pokazuje čvrstinu i stabilnost ekipe spremne za najveće dosege i razlikuje ih od labilne momčadi poput Clippersa koja za pobjedu gotovo svaki put treba brutalnu partiju Chrisa Paula ili Blakea Griffina ili obojice.

Detalj koji mi se ne sviđa -  zdravstena fragilnost momčadi. S Bogutom je opet nešto. Gripa, koljeno, ovo, ono. Naravno, bez njega se ne radi o istoj obrani ili momčadi općenito, a kako ima sklonost ka uzimanju bolovanja u travnju, držat ću zdravu dozu skepse oko cijele situacije.

Detalj koji mi se sviđa – klupa u oba smisla. Steve Kerr i njegovo brojno stručno osoblje pun su pogodak, a širina igračkih opcija na klupi je nevjerojatna.

Detalj koji mi se ne sviđa – nedostatak slashera i produkcije iz reketa. Krajem utakmice stvarno je dobro imati nekoga tko može doći pod koš za polaganje ili slobodna bacanja. Dobro je imati barem nekoga tko može zabiti iz posta (to bi valjda trebao dati Lee?). Warriorsi trenutno nemaju ništa.

Detalj koji treba držati na oku – gotovo svi igrači Warriorsa trenutno su na vrhu forme (osim Iguodale od kojeg više ni ne znam što očekivati) što obično ne potraje cijelu sezonu. Lanjski Pacersi su u jednom trenutku naišli na zid nakon brutalnog starta, a ako bi nekoliko igrača palo u izvedbi istovremeno, mogli  bi vidjeti i neko drugo lice Warriorsa.

Drugi detalj koji treba držati na oku – može li David Lee pomoći momčadi i u kojoj ulozi? Zdrav razum kaže definitivno da, no sportski tim je čudan sustav u kojem može doći do puno nepredviđenih i nerazumnih ishoda.

Detalj za koji se nadam da će se dogoditi – Warriorsi otvaruju 66 pobjeda i prvo mjesto u konferenciji, a u prvom krugu playoffa idu na Thunder. Ups, toliko o neutralnosti.


Nevjerojatna lakoća povratka

Nakon ozljeda Kevina Duranta i Russella Westbrooka bilo je dosta paničnih rakcija oko toga što to znači za Thunder i je li moguće da će propustiti playoff nastup. U jednoj od ovih kolumni i ja sam napisao polupaničan odlomak na tu temu. No vratio se Russell, vratio se Kevin i sve prijašnje brige izgledaju naprosto smiješno. Thunder je pola utakmice udaljen od osmog mjesta i, osim u slučaju novih zdravstvenih problema, playoff je sasvim izvjestan. Nažalost, čini se izvjesno i da će Thunder završiti na boljem mjestu od osmog ako se stvari ovako nastave. Čak nije nezamisliv i domaći teren u prvom krugu, svi osim Warriorsa i Grizzliesa odjednom se doimaju dohvatljivo. Stvarno mi je drago zbog ovo ishoda. Westbrook, Durant, a i gledatelji NBA lige ne zaslužuju propustiti doigravanje u vrhuncu njihovih karijera.


The Hard Way

Bivši suigrač Harden bilježi sjajnu sezonu. Ne samo u scorerskom smislu, nego na svaki zamisliv način. Povećao je sirovi all-around statistički učinak, igra bolju obranu, bolji je vođa. Čini mi se da i manje flopa, ali tu možda pretjerujem. Rocketsi su odigrali mjesec dana bez Dwighta (i s alternirajućim ozljedama drugih igrača) i uporno uspijevali pronaći način da izvuku pobjede i pritom održati obrambeni rating u top 3 u ligi. Raspored nije bio pretežak, no na impresivnih su 18-5 i drže treće mjesto na Zapadu.

Što reći, stvari su odlične kada je Harden u MVP modu. Osim toga, Ariza je očekivano odličan u svojoj 3&D roli, a u zadnje vrijeme se čak i Donatas Motiejunas prometnuo u ulogu efikasnog post up scorera odustavši od Morey-ball egzibicija na trici.
Znači li ovo da vjerujem Houstonu i smatram ih contenderima? Ne.
Znači li Hardenova MVP igra da se neću smijati idući put kad vidim kako igra obranu telekinezom? Nema šanse.

No simpatični su koliko prirodno antipatična momčad poput njih može biti i stvari bi se trebale dodatno popraviti Dwightovim povratkom. Ipak, ekipa nema širinu opcija na klupi i kroz dvoboje s jačim momčadima, stvari bi se trebale usrednjiti u sljedećih nekoliko tjedana.


Dvotjedna petorka

Russell Westbrook – James Harden – Nick Young – Robert Covington – LaMarcus Aldridge

Objašnjenja za sve nalaze se negdje u gornjem tekstu. Jedino nije spomenut Aldridge koji je imao fantastična dva tjedna što ne treba posebno pojašnjavati.


Najbolje izjave

Kategoriju otvara Swaggy P genijalnim intervjuom nakon utakmice sa Spursima


Zach Randolph govoreći o preuzimanju uloge druge opcije iza Marca Gasola:
 „Puno je lakše zato što je to Marc. Jednostavno volim frajera. Zovem ga svojim bratom od različite majke. Imamo posebnu vezu.
( Aaaaaaaah. Bear love <3 )

Steve Kerr objašnjava zašto su ljudi ospjednuti tim da najbolji igrač mora uzeti zadnji šut u utakmici: 
Zato što su ljudi idioti, eto zašto. Smisao igre je dobiti otvoren šut i ako je igrač udvojen, treba dodati. To je igra.
( Slažem se x 1000 )

Kendrick Perkins negativno je komentirao Kingse ranije u sezoni na što je Rudy Gay izjavio: 
Slobodno može igrati i s obojanim licem. Za mene je klaun.
Perkins je imao odgovor: 
Radije bih bio klaun nego virus. Ako obojim lice, bar ga mogu oprati. Virus ti uđe u krvotok i ne možeš ga se riješiti.
Evan Turner komentira to što je bio booan u Philadelphiji: 
Ne želim zvučati čudno, ali i Isusa su mrzili.
(No comment.)


Lightning round

Hawksi u zadnje vrijeme igraju odlično, ali imali su vrlo lagan raspored i treba ih vidjeti protiv ozbiljnih ekipa prije nego ih se stavi u neku konkurenciju za vrh Istoka. Al Horford u zadnje vrijeme izgleda ohrabrujuće. Ekipa su na kojoj treba držati oko u idućih par tjedana.

Khris Middleton pogađa savršeno slučajan game winner protiv Sunsa.
Rondo biva čarobnjak s loptom.

Zanimljiva analiza skonosti NBA sudaca da sviraju više faula protiv momčadi koja ima vodstvo ako možete pretrpiti malo matematike.



Nasumični mini top 5 (najljepša polaganja u ligi)

5) Steph Curry
4) John Wall
3) Tony Parker
2) Russell Westbrook
1) Kyrie Irving


Podaci tjedna

Osmoplasirana momčad Zapada (Pelicans) trenutno ima gubitnički omjer 11-12.
Sva tri najbolja strijelca u povijesti u jednom trenutku karijere igrali su za Lakerse. Ha-ha.


Kingsi, što radite?

Glavna priča tjedna je šokantni otkaz koji je uprava Kingsa uručila treneru Mikeu Maloneu. Kingsi su prije bolesti DeMarcusa Cousinsa bili sweetheart lige koji je nadmašio ranosezonska očekivanja. Momčad je zaredala s nekoliko (više-manje očekivanih) poraza i uprava je u njima pronašla alibi da daju Maloneu otkaz iako je igrao s momčadi koja je deficitarna talentom.

Navodno se radi više o filozofskom razilaženju nego rekciji na niz negativnih rezultata. Uprava Kingsa željela bi da momčad igra sofisticiranije u napadu i s više posjeda lopte. Vlasnik Kingsa, Vivek Ranadive, ima čak i poprilično radikalnu ideju o igranju obrane 4 na 5 kako bi omogućio jednom igraču da čeka kontranapade i postiže lake poene. Mike Malone, kao obrambeni stručnjak, vjerojatno je sve doživio kao lošu šalu i reagirao kruto na predložene promjene pa ga se uprava odlučila riješiti iako se radi o jedinom treneru koji je uspio doprijeti do DeMarcusa Cousinsa. Cousinsa uprava nije konzultirala oko ove odluke.

Što ovo znači? Nisam siguran, osim da je Vivek očito poprilično ustrajan u svojim idejama o košarci što obično ne ispada dobro. Otkaz Maloneu čini se kao pogreška ili razmišljanje toliko van kutije da ga ljudi koji ne sudjeluju u njemu ne mogu sasvim razumjeti, no mora se priznati da je nova uprava Kingsa za sad napravila nekoliko čudnih i kritiziranih poteza koji su rezultirali pozitivnim promjenama (najpoznatije zamjena Isaiah Thomasa za Darrena Collisona) i nikad do sad nisu bili definitivno u krivu tako da im treba dati malo kredita. Ipak, „Ty Corbin će privremeno preuzeti momčad“ nikad ne zvuči dobro, u to sam siguran. Posebno ako će provoditi neke radikalne planove poput 4 na 5 obrane bez uigravanja.

 Postoji već nekoliko kandidata za poziciju (George Karla, Chris Mullin), i priča bi uskoro trebala dobiti epilog pa detaljnije o svemu kada se to dogodi.

Nema komentara: