Stranice

18. studenoga 2014.

Top NBA priče - tjedan treći


U trećem tjednu o Spursima, Memphisu, Houstonu uz malo Raptorsa i Bullsa. I naravno, uz Kobeja.




10) Povratak Memphisa protiv Kingsa

Pojedinačne utakmice rijetko kad će ući u top 10. Tijekom jednog tjedna odigra se toliko toga da se krajem tjedna sve često stapa u jednu bezličnu masu šuteva, dodavanja i akcija koja u sjećanju nema pravi kraj i početak. Stoga je teško i besmisleno izdvojiti jednu utakmicu osim ako se na njoj ne dogodi nešto stvarno posebno. Na utakmici Memphisa i Sacramenta dogodilo se nešto stvarno posebno. Kingsi su uoči utakmice imali dva poraza u nizu (Thunder i Mavericksi) i izašli su na teren spremni za dominaciju. Dobivši prvu četvrtinu s 22 razlike, Kingsi su preuzeli kontrolu i držali je...do posljednjih 8 minuta utakmice. U tom periodu naizgled nisu mogli zabiti ništa dok je Memphis zabijao sve na krilima Marca Gasola, Mikea Conleyja i Vincea Cartera (26-8 za Grizzliese u završnici). No čak i uz tu seriju, Kingsi su imali izjednačenu utakmicu i dva slobodna bacanja Bena McLemorea s 0.6 sekundi na satu. McLemore je pogodio jedno slobodno bacanje, a drugo promašio i Grizzliesi su imali loptu i timeout uz preostale 0.3 sekunde. Onda se dogodilo ovo:



Za one kojima se ne troše dragocjeni megabajti: Gay gubi svog čovjeka, Carter strpljivo čeka da se Courtney Lee nađe u dobroj poziciji pod košem i onda ga nalazi smirenim i milimetarski preciznim dodavanjem, a Lee akrobatski polaže za pobjedu Memphisa.

Ishod jedne utakmice najčešće nije pretjerano bitan za ishod sezone, ali u ovoj utakmici Memphis je pokazao da ima „brzinu više“ koju Kingsi nemaju, da još uvijek imaju zrelost i uigranost koju su pokazivali zadnjih nekoliko godina i da savršeno znaju koji su im plusevi, a koje su im mane. Kingsi možda još nisu na tom nivou, teško je zamisliti da će do njega doći i ove sezone, ali svakom daljnjom utakmicom osjeti se gotovo opipljiv napredak u napretku mentalne spremnosti i maksimiziranja mogućnosti rostera. Pa iako su protiv Memphisa izgubili na ovaj mučan način  koji je sigurno ostavio gorak okus u ustima, već dva dana kasnije pobijedili su Spurse na domaćem terenu i tako svim svojim bandwagonerima (autor povremeno uključen) vratili vjeru da je momčad i dalje na dobrom putu.

9) Vesela ekstenzija

Kad smo već kod Kingsa, Rudy Gay je u nedjelju postigao dogovor s momčadi o potpisu novog ugovora od 40 milijuna dolara na 3 sezone. Zadnja sezona je uz igračku opciju.
Živimo u vremenu u kojem Chandler Parsons dobiva 15 milijuna dolara godišnje, kao i Gordon Hayward. Avery Bradley prema novom ugovoru dobiva 8 milijuna, a Alec Burks će od iduće sezone dobivati 11. U ovom vremenu, novi ugovor Rudyja Gaya potencijalno izgleda kao odlična vrijednost za momčad. Da, Rudy Gay koji je do jučer bio u više analitičkih NBA viceva nego svojevremeno DJ Mbenga, danas moguće ima jedan od najboljih ugovora u ligi s obzirom na produkciju. Čudno kako se stvari brzo mijenjaju. Otkad je došao u Sacramento, Gay igra najbolju košarku u životu. PER mu je po prvi puta u karijeri iznad 20, true shooting percentage (TSP) vrti mu se oko 57%, zabija 22 poena u prosjeku ove sezone, a 3.4 asistencije  koje bilježi također su najbolja brojka u karijeri. S obzirom na sve ovo i trenutnu plaću od 19.3 milijuna dolara, nemalo sam se iznenadio što Gay nije tražio (i dobio) više od Kingsa. U Sacramentu očito nisu zabrinuti oko toga da će se Gay vratiti starim navikama zaustavljanja lopte i lansiranja previše kosih hitaca s poludistance. DeMarcus Cousins više je puta naglasio da uživa  igrati s Gayem i da očekuje od uprave da ga zadrže. Oni su to sada i učinili i čini se da je sve i dalje bajno u Sacramentu, a dok god Gay i Cousins proživljavaju igračke procvate i čine to uz izrazito prihvatljive ugovore, nema razloga da se išta promijeni.

8) Je li Memphis konačno kandidat za naslov?

Grizzliesi su nakon tri tjedna na omjeru 9-1 što ih uz Houston čini prvom momčadi lige. Ne treba posebno predstavljati Memphis i njihovu tvrdokuhanu košarku; obrana se odlično drži na 4. mjestu s 97.3 primljena koša na 100 posjeda lopte, a napad još uvijek pluta u standardno prosječno-ispodprosječnim vodama (103.5). Nakon odličnog početka i darkhorse playoff statusa koji datira gotovo od „ludih nultih“ i činjenice da ova sezone ne nudi nekog očitog kandidata za naslov, možemo se pitati je li došlo vrijeme da Memphis nakon 82 utakmice ostane sa statusom momčadi koja ima metu na leđima umjesto da se igraju skrivenog snajperista? Pa...Memphis je i dalje Memphis. Momčad nema nekih znatnih pojačanja u odnosu na prošle godine, nema vrhunskog napadača koji će rješavati probleme u završnicama, a napad i dalje dosta često zna zaštekati i previše ovisiti o igri kroz Gasola i Zacha Randolpha. Tayshaun Prince igra više od 20 minuta po utakmici s učinkom prosječnog Perkinsa, a bočna kombinacija njega i Tonyja Allena (šuterski ekvivalent Raya Charlesa i Stevieja Wondera) i dalje dobiva previše minuta zajedno (po vremenu provedenom na terenu, radi se o njihovoj drugoj najkorištenijoj bočnoj kombinaciji). S 14.3 šuteva za tricu po utakmici, tj. s najnižom brojkom u ligi (da, niža čak i od srednjovjekovnih Lakersa) i ovakvim igračima, napad nikad neće biti optimalan. Postotak trica  nije loš, svoje pokušaje pretvaraju u koševe s 37% uspješnosti što je znatno iznad prosjeka (10. su momčad lige po postotku za tricu). Postotak šuta iz igre pada pak u donju polovicu lige. Po koš-razlici Grizz i dalje više nalikuju na sebe iz prijašnjih godina nego na neku novu momčad spremniju za naslov. To se i dalje dobro slaže sa zdravim razumom jer dodaci Vincea Cartera i Quincyja Pondextera ne mogu baš toliko promijeniti krvnu sliku momčadi. Carter svakako zaslužuje svako poštovanje jer je rijetko koji igrač u povijesti uspio toliko dobro remodelirati svoju igru da u završnici karijere bude toliko dobar role player, ali kad je on prva bočna opcija u momčadi, teško je očekivati da takva ekipa može preživjeti tri paklene runde playoffa na zapadu. Memphis je i dalje Memphis i to nipošto nije loše dok god ne očekujemo da se zbog laganog rasporeda u prvih deset utakmica i nekoliko gustih završnica koje su otišle na njihovu stranu nešto zapravo i promijenilo.

7) Raptorsima nešto fali?

Nastavljamo kruženje po bivšim i sadašnjim momčadima (za sad) glavnog junaka ove kolumne, Rudyja Gaya. Toronto Raptorsi trenutno su na omjeru 8-2, imaju impresivnu koš razliku od 9.6 i njihova startna petorka apsolutno razvaljuje. Širina momčadi je vrhunska, trener Dwayne Casey ima materijala za slaganje različitih petorki ovisno o potrebama, ali i klupa i starteri drastično nadigravaju većinu protivnika. Kyle Lowry u ovom je trenutku vjerojatno najbolji point guard Istočne konferencije. Ove sezone smanjio je broj trica koje uzima, povećao je broj ulaza pod koš, time i slobodnih bacanja (što ga i dalje čini izrazito efikasnim), kontrolu lopte doveo je gotovo do nivoa Chrisa Paula (tek 1.7 izgubljenih lopti po utakmici) i uz to se negdje putem iz očajnog timskog igrača pretvorio u odličnog vođu. Bočna kombinacija Terrence Ross – DeMar DeRozan razvija se u napadački oprečnom i dosta kompatibilnom smjeru; Ross se pokušava isprofilirati kao šuter (i dobro mu ide s postotkom za tricu na 42%), a DeRozan je gotovo sasvim odustao od trica, ali s 8.7 slobodnih bacanja po utakmici ušao je u Hardenov teritorij iznuđivača faula. Ako ekipa ima slabost, ona bi bila pod košem. Amir Johnson je potajni ljubavnik svih ljubitelja napredne statistike i ultimativni timski igrač, Jonas Valanciunas još uvijek je onaj solidan centar visokog potencijala i zajedno igraju sasvim dobro, ali ovo je područje gdje bi Raptorsi mogli nadograditi momčad nekim većim imenom. Usprkos trenutnih 8-2 i lanjskih 50 pobjeda, Raptorse bi teško itko proglasio kandidatima za ulazak u finale lige jer vrh momčadi nije toliko dobar kao onaj kod Bullsa i Cavsa. Nedavna utakmica i poraz od Bullsa to je donekle potvrdio. Jimmy Butler ugasio je DeRozana, Bullsi su povezali nekoliko šuteva i stop akcija s druge strane i sve je završilo nekako prelako i prejednostavno. 5orka Raptorsa možda igra dobro, ali nema razloga za ne pronaći način kako poboljšati momčad ako je to ikako moguće. Ovo će možda biti šok, ali ta dobra igra temelji se činjenici da imaju dobre igrače, a ne na nekoj neopipljivoj magiji. Uz to rečeno, teško je pronaći čak i potencijalni trade koji bi izveli u ovoj situaciji. Ciljam na profil igrača u rangu prve ili druge napadačke opcije za kojeg bi Toronto mogao poslati ogroman paket solidnih igrača i pickova koje imaju. Netko poput Carmela Anthonyja bio bi savršen, ali to je sfera maštarenja u koje se nema smisla upuštati. Nažalost, Toronto je i dalje u Kanadi tako da su svi igrači nekog najvišeg profila za njih vjerojatno savršeno i potpuno nedostupni. Stupanj niže, sjetio sam se najpopularnijeg igrača za ubacivanje u nasumične momčadi kojima „nešto“ fali – Ala Horforda. Mogli bi možda izvesti ovo. Prije nego što se oba navijača Hawksa u Hrvatskoj počnu zgražati nad prijedlogom, ubacit ću i draft pick prve runde 2015. Pitanje kod svakog trejda Horforda je je li dovoljno zdrav da zapravo i zaigra košarku na dulje staze, a i Valanciunas je još uvijek mlad i moguć je njegov napredak pa razumijem i moguće zgražanje jedinog navijača Raptorsa. „Eh, ta publika! Nikako je zadovoljiti.“ Greg Monroe bio bi možda još jedan kandidat za Kanadu, ali njegove  noge od legure iridija i platine kao i manjak šuta čine ga nekompatibilnim sa svim  visokim igračima koje Toronto ima (kao i s većinom visokih igrača diljem lige). Ipak, najvjerojatnije je da će se Raptorsi pomiriti s tim da su „Nuggetsi istoka“ i da neće skakati ka ikakvim spektakularnim zamjenama igrača i da neće prosipati resurse koje imaju. Ovo je odlično sastavljen roster – dovoljno dobar da se natječe s drugima ovdje i sad, a i dovoljno fleksibilan da skoči na svaku pravu priliku za zgrabiti vrhunskog igrača. Masai Ujiri, take a bow.

KOBE timeout

Konačno! Ovo Rudy Gay krstarenje me stvarno iscrpilo i vrijeme je za tjedno izvješće o tome što je radio Kobe i koliko su Lakersi bili grozni. Okej, koliko su Lakersi grozni? Pa toliko da se njihovi vlastiti igrači ne javljaju na telefon kada ih zove trener.
Izvori ekskluzivno i krajnje neslužbeno doznaju da je tijek misli Stevea Nasha kad mu je na mobitelu zasvijetlilo ime Byrona Scotta išao ovako: 
Uf, zove me Byron Scott. Šta hoće od mene? Em što imam 40 godina, em što sam slomio leđa noseći torbe, em što jedva hodam, em što sam napisao na facebooku da više ne mogu igrati košarku i još sam objasnio 'posebnijim' navijačima da igranje golfa nije isto što i igranje košarke. Napravio sam sve. Što želi od mene? Ne želi valjda da se vratim i...igram bolju obranu? Jadnom Carlosu je rekao da treba igrati bolju obranu. Carlos! Obrana! Haha! Dobro, ja nisam baš Payton, ali njegova obrana je doživjela vrhunac kad si je sprejem nacrtao kosu i time odvlačio pozornost od koša. Svašta. Uf, a možda me želi za napad? Možda za onaj jedan posjed kad onaj seronja Bryant ne ispaljuje neku svoju ciglu? Ne, hvala. Ili da budem mentor Linu? Kako taj uopće igra košarku? Pa samo dribla na mjestu, antitalent! Mogu mu biti mentor za obranu, tu smo negdje podjednako dobri. Zašto sam uopće potpisao za Lakerse? Ma neću mu se javit! Zašto da me se povezuje s momčadi koja će imati omjer 1-81? Kako su uopće pobijedili Hornetse? Obranom? ... Ma neka samo zvoni. Što ću reći ako  slučajno sretnem nekog iz...aha, bio sam na terapiji za leđa. Možda sam išao na MR pa mi je magnet uništio mobitel, a nakon poziva nisam znao broj i tako dalje...Smislit ću nešto. Neka zvoni.“
Zbogom, Steve. Ne krivim te ni za što, ali bilo je puno ljepše kad si bio protivnik, nego kad si zapravo igrao za Lakerse.

Što je radio Kobe? Šutirao, šutirao, šutirao, šutirao, šutirao, šutirao, šutirao, šutirao, ... ,šutirao. Jesam li spomenuo da je šutirao? Usput, još je i promašivao. Protiv Spursa je odigrao vjerojatno najlošiju utakmicu karijere s 1-14 iz igre i putem je srušio rekord lige po broju promašaja u karijeri. Koliko mu je to zasmetalo pokazao je u nedjelju kad je zabio Warriorsima 44 koša...uz 34 šuta. Zdrav način za procesuirati ovakvu igru je priznati da igra loše, nasmijati se i krenuti dalje. Manje zdrav način je baciti se u potragu za plus-minusima momčadi i igrača i zaključiti da su Lakersi bolji kad umjesto njega igra Ronnie Price. Anti-zdrav način je vrijeđati Kobeja, pretjerano se baviti statistikom i na primjerima njegove trenutne igre  tražiti nedostatke koje navodno „oduvijek“ ima. Ovih dana moglo se čuti da Bryant navodno ispaljuje puno šuteva zato da stigne Michaela Jordana po broju zabijenih koševa dok je zdrav, a da će nakon toga igrati timski. Što ako je ovo istina? Prvo i osnovno, Lakersi su užasni i način igre jednog igrača tu ništa ne mijenja. Drugo, za koga točno treba čuvati napade koje Bryant troši? Za Ronnieja Pricea? Treće, ako Kobejevo stalno šutiranje loše utječe na rezultate, to je zapravo DOBRO za Lakerse jer će sačuvati pick na draftu 2015. Četvrto, dame i gospodo, predstavljam vam napad Lakersa. Briljantan primjerak iz bilježnice Byrona Scotta. Svi igrači pokazuju vrhunsku sposobnost stajanja na mjestu dok Jeremy Lin može to raditi i voditi loptu u isto vrijeme. Mind. Fuck. S druge strane, obrambena filozofija Byrona Scotta funkcionira toliko dobro da su Lakersi prva obrana lige! Straga. Kada je Kobe upitan oko velikog broja šuteva, odgovorio je: 
Radije ne bih to radio, ali ne mogu se samo zavaliti i gledati kako se zločin događa preda mnom.. Ako netko ukrade torbicu vama pred nosom, koliko dugo ćete ga pustiti da bježi?
 Kobe se pretvara u pravog mudraca i njegove metafore imaju sve dubioznije nijanse kako vrijeme odmiče. Zločin. Nema bolje riječi za opisati ovu momčad. Pitajte samo Jeremyja Lina. Bryant je također dozvolio i mogućnost da je pretjerao s agresivnošću u napadu i dao naslutiti da će smanjiti potrošnju u idućim utakmicama. Dogodilo se ili ne, to će momčadi u kojoj nitko ne igra obranu, a koja napad igra suprotno od stila za koji su dokazano minimalno talentirani rezultatski pomoći koliko i globalno zatopljenje, ali barem će NBA twitter biti miran.  Na kraju, kao i uvijek, pouka je ista – nemojte gledati Lakerse

6) „New York, New York“ iliti neurotična potraga za trokutastim identitetom

Došli smo i do „Lakersa istoka“. Nažalost, Knicksi su promašili vrijeme za tu usporedbu za dobrih 5 godina. S trenutnim omjerom 3-8, najlošija su momčad istoka koja nije Philadelphia. Imaju jednu od najlošijih obrana lige (25.), a napad  je također daleko od dobroga (19.). Prvi dojam koji tako ostavljaju „novi Knicksi“ je u skladu s prvom rečenicom u odjeljku – katastrofalan. Do nedjeljne pobjede nad Denverom koji je pak posebna vrsta očajne momčadi, Knicksi su već uspjeli naredati nevjerojatan niz od 7 poraza zaredom. Jedan poraz došao je nakon ovog prikaza genijalnosti JR Smitha. Akcija je očito bila nacrtana za Carmela koji je u prijašnjem posjedu pogodio težak šut i omogućio Knicksima da dođu u položaj da izjednače. Međutim, JR je imao druge planove.  Par dana kasnije dogodilo se ovo:





Najmanji problem bilo bi to što su Knicksi izgubili u dvije guste završnice, makar i protiv ispodprosječnih momčadi. Pravi problem je što nitko, pa čak ni Carmelo, ne igra dobro. Teško je razdvojiti radi li se o uigravanju sustava ili činjenici da je roster loš jer su igrači koji ga čine...loši (zapravo je stvar u jednom i drugom), ali ništa ne izgleda kako bi trebalo. U ovom izdanju trokuta, Carmelo nekako previše radi za igrače poput Quincy Acyja, Jasona Smitha ili Samuela Dalamberta. Rigidan pristup u napadu dozvoljava tek minimalan prostor za improvizacije što nije bio slučaj u prijašnjim verzijama momčadi Phila Jacksona. Najprirodnija usporedba, ona s Lakersima 08-10 govori puno toga. Prvo i osnovno je: Carmelo nikad nije bio niti će ikad biti dodavač i kreator u rangu Kobeja (kad je raspoložen za dodavanje) i nema smisla pokušavati to napraviti od njega. Drugo, ta momčad Lakersa imala je nekoliko visoko tehnički potkovanih visokih igrača koji su savršeno razumjeli svoje uloge u sustavu. Gore navedeni trojac Knicksa, blago rečeno, ne odgovara tom opisu. Treće, napadački sustav ili ne, Kobe je u Lakersima uvijek imao slobodu da ide 1 na 1 ako misli da je prilika za to povoljna. Četvrto, ta momčad bila je konstantno u prvih 5 ili 10 u obrambenoj učinkovitosti. Knicksi tako imaju ogromne i nepremostive razlike sa zadnjom ekipom koja je igrala uspješan trokut (izdanja Lakersa sa Shaqom i Jordanove Bullse nema smisla s njima uopće uspoređivati). Sad dolazimo do jednostavnog pitanja oko toga što je Knicksima važnije – igrati najbolje što mogu ili igrati onako kako su zamislili ? Tražiti novi identitet ili tražiti čim više pobjeda? Forsirati sustav igre koji neki igrači na rosteru nikad neće razumjeti ili se prepustiti lansiranju beskrajnih trica kao prošlih sezona? Ove stvari nisu nužno oprečne i odustajanje od trokuta (ili bar smanjivanje broja trokutastih setova) neće nipošto garantirati bolje rezultate. Sumnjam da je itko očekivao da će Jackson preokrenuti franšizu naopako čim se pojavi i projekt trokutastih Knicksa vjerojatno ima veći vremenski rok od tek jedne sezone, ali prva tri tjedna pokazala su da će proces biti puno teži nego se očekivalo i da ne postoje magična rješenja za manjak talenta i zdravog razuma. Kako god bilo, čini se da košarka Knicksa još uvijek nije udarila svoje dno, a nadolazeće frustracije svakako će testirati trenerske sposobnosti Dereka Fishera, religiozno-košarkaška uvjerenja Phila Jacksona, ali i strpljenje Jamesa Dolana.

5) Bulls this, Rose that...

Bullsi! S obzirom na pozamašnu bazu navijača u Hrvatskoj koja datira od paleozoičkih 90-ih, ne spomenuti ih tri tjedna zaredom bio bi svojevrsni zločin. Ne baš kao Lakersi, ali svejedno zločin.
Ne volim Bullse, neka se odmah zna. Ne volim kako ih se konstantno precjenjuje zato što igraju energično i povremeno pobijede nekog favorita u regularnoj sezoni jer je doživljavaju ozbiljnije od bilo koje druge momčadi. Ne volim kako se pravimo da je ta momčad sa zdravim Roseom već osvojila naslov. Ne volim kako se pravimo da će Rose ponovno biti zdrav. Ne volim frizuru koju ima Joakim Noah. Mrzim Gasol-Boozer „trade“ koji su izveli ovog ljeta. Mrzim njihov dosadni stil igre s minimalnim talentom za napad.

Uz sve to rečeno, Bullsi su bili iznenađujuće (barem meni) gledljivi ove sezone. Trenutno na omjeru 8-3, napravili su veliki korak naprijed u napadačkom smislu, s Roseom ili bez njega. Bilo je to donekle i očekivano nakon „bijele ekspedicije“ koju su doveli ljetos (Gasol, Doug McDermott, Nikola Mirotić), ali napredak je došao i iznutra – Jimmy Butler i Taj Gibson igraju sezone života. Gibson je nastavio svoj polagani rast koji traje otkad je došao u ligu, a Butler se na tri tjedna pretvorio u Paula Georgea. 21 poen, 6 skokova, 4 asistencije uz odlične postotke šuta uz standardnu zagušljivu obranu čine ga u ovom trenutku najboljim bek-šuterom lige nakon Jamesa Hardena (što god vam o tome rekao Klay Thompson). Postoci šuta će vjerojatno pasti kako sezona ide dalje i kako se divlji broj minuta nakuplja (igra preko 40 po utakmici), ali bez obzira na to, ovo izdanje Butlera stvarno je zabavno za gledati. Pau Gasol, oslobođen okova Los Angelesa i napadačkih sustava koji su tražili od njega više fizičke aktivnosti i udaljavanja od koša nego što je bio spreman pružiti, igra najbolju košarku još od 2010. Uz šutersku podršku Mike Dunleavyja, Mirotića i McDermotta (8. momčad po postotku šuta za tricu), napad Bullsa izgleda gotovo neprepoznatljivo dobro. Zadnji put kada su bili ovako dobri, Rose je mogao odigrati tri utakmice i ne ozlijediti se. Gotovo je ironično što potencijalni problemi sada dolaze na drugim stranama igre. Obrana je nešto popustila jer kombinacija Noah-Gasol pruža vrlo malo u smislu obrane obruča. Gasolovi dani obrambeno podnošljivog igrača su davno završili, a Noah se još pokušava vratiti u top formu nakon ljetne operacije koljena. Trenutno najbolji obrambeni visoki je Taj Gibson. Naravno, ovo su Bullsi pa kad kažem da je obrana loša, to znači da nije u top 5, nego je deveta. Drugi problem momčadi je skok. Gasol i Noah možda imaju preko 10 skokova u prosjeku u ovom trenutku, ali ne uspijevaju zagraditi protivničke igrače i osigurati lagane skokove za suigrače. Mlađi i energičniji igrači uspijevaju ih zaobići i izazivati kaos.  S obrambene i napadačke strane, Bullsi su trenutno u donjoj trećini lige po skoku (posebno loši su u obrambenom, 29.) što je ponovno ironično za momčad najpoznatiju po borbenosti.

I obrana i skok trebali bi krenuti prema gore kada se Noah vrati u punu formu i onda će ostati pitanje koliko su zapravo dobri ovi Bullsi i što mogu napraviti. Običan odgovor na ovo pitanje uvijek je nekako vezan uz Derricka Rosea, u toj mjeri da je to postalo već floskula pa ću pokušati nešto drugo. Eventualni uspjeh Bullsa više nije vezan uz Derricka Rosea. Sve što on može napraviti bit će plus, i dalje je iznadprosječan igrač na poziciji point guarda, ali igra cijele ekipe ne može se vezati uz igrača koji nikako ne uspijeva ostati na terenu. Veliki strah u vezi povratka Rosea bio je to što se i prije ozljede ACL-a njegovo tijelo počelo raspadati i odigrao je onu post-MVP sezonu u kojoj je ozlijedio sve što se moglo ozlijediti. Još jedna takva sezona za njega bi bila brutalna, a čini se kako je upravo na tom putu. Minute i stil igre uzimaju svoj danak, a kako Rose nije ni nakon dvije godine pauze uspio promijeniti svoja poimanja o igri i doći do načina kako igrati uz manju tjelesnu potrošnju, ozljede koje je već pretrpio i koje će pretrpiti ove sezone ne mogu se smatrati nekim prokletstvom njega ili Bullsa kao franšize. Tu se ne radi o sreći, radi se o vjerojatnostima, oprezu i brizi za vlastito tijelo. Rose je odlučio to odbaciti kako bi igrao što bolje i što više u skladu sa stilom igre koji ga je učinio MVP-jem, ali kada je to već slučaj, mislim da bi svi trebali biti svjesni te faustovske pogodbe.

Ono o čemu bi Bullsi trebali više ovisiti je način na koji će Tom Thibodeau rotirati momčad i ostaviti je svježom za playoff. Preciznije, način na koji će Butlera držati na prosjeku od preko 40 minuta po utakmici, Gasola s kroničnim problemima sa stopalima na 35, a Noaha s koljenom u oporavku na preko 30. Thibodeau možda jest svojevrsni revolucionar što se tiče obrambenih košarkaških filozofija, ali nijedna obrana ne može nadoknaditi potrošene i ozlijeđene igrače u vrijeme doigravanja, a zadnji put kad sam provjerio, momčad koja je svojim udarnim opcijama daje najviše minuta ne dobiva nikakvu posebnu nagradu. Čudno je kako se o ovim problemima s Bullsima priča već nekoliko sezona no Thibodeau niti ne pokušava popustiti stisak na igrače i žrtvovati poneku utakmicu iako su junaci sljedećeg odjeljka pokazali koliko to može biti učinkovito.

4) Kontinuitet Spursa, genijalnost Grega Popovića i čarobna tvornica za igrače u središtu Teksasa

Spursi i hvalospjevi o Spursima. Prvo ih nije bilo dovoljno, a onda ih je bilo previše. Logično je da subjektivni navijač Lakersa koji piše ovu kolumnu ne može voljeti Spurse. Međutim, može im zavidjeti. Svakako, dosadni su i teško je pisati o njima na iole zanimljiv način. Secirati njihov napad akciju po akciju nije ni blizu toliko dobro kao gledati stvari kako se razvijaju uživo, a u jednoj sezoni produciraju zanimljivih priča koliko je Kobe u stanju napraviti u jednoj press konferenciji. Ipak, previše su dobri i previše genijalni da im se ne posveti jedan odjeljak u tri tjedna pa makar bio prožet ljubomorom. Tim Duncan u prošlom je tjednu prešao 25000 poena čim se pridružio legendarnom Kareem Abdul-Jabbaru kao jedinom drugom igraču s 25000 poena, 14000 skokova i 2500 blokada, a ranije ove sezone Popovich i Duncan postigli su i 900. zajedničku pobjedu.

Spursi trenutno nisu čak ni toliko dobri. Imaju omjer 6-4 i napad im je u donjoj trećini lige. Međutim, dobiva se osjećaj da početak sezone ne doživljavaju previše ozbiljno koji je vjerojatno sasvim točan. Popović je istinski košarkaški genijalac, savršeno svjestan toga kako i kada formu dovesti na vrhunac. Prošle sezone neki su se (autor uključen) poveselili oko činjenice da Spursi nisu mogli dobiti nijednu vrhunsku momčad u prvoj polovici sezone i da bi to moglo značiti da je njihov period kandidature za naslov završio. Znamo i kako je to završilo. Spursi su dovoljno uigrani da po definiciji dobiju više od 60% utakmica, a kako će vrijeme odmicati, bit će sve bolji. Njihov start u ovu sezonu valjda je najgori mogući scenarij – Tiago Splitter je ozlijeđen i nema datuma za povratak, Marco Belinelli muči se dosadnim manjim ozljedama prepona, Manu Ginobili je u užasnoj šuterskoj formi, a Kawhi Leonard ima jedno oko. Dovoljne su i puno manje stvari da izbace momčadi iz ravnoteže, pogledajte samo Clipperse, njima su bili dovoljni samo brkovi.

Pop je u stanju savršeno izmiješati postave da sakrije nedostatke koje momčad ima i omogućiti odmor svim igračima tijekom regularne sezone. To pomaže i kod ozljeda jer sad odjednom Aaron Baynes može ući u igru na 15 minuta i igrati produktivnu košarku. Dugoročno će, naravno, Spursima trebati Splitter zbog svih stvari koje radi u oba smjera, ali upravo je genijalna lakoća kojom Spursi ubacuju rubne igrače rotacije u momčad koji bi bilo gdje drugdje bili loši ili neefikasni. Vrhunska uprava, vrhunski pogon za razvoj sporednih i glavnih igrača, kao i za optimizaciju svih dijelova sustava učinit će Spurse vrlo primamljivom destinacijom na ljeto kad će, prema glasinama, pokušati dovesti Marca Gasola. Ne bi me iznenadilo da uspiju i da niti ne osjete vjerojatan odlazak svoje igračke legende. Spursi su pročitali ligu i stvorili savršen sustav koji će uvijek udarne opcije okružiti vrhunskim igračima zadatka i trenerskim osobljem. To će ih uvijek učiniti destinacijom i vječnim kandidatima za naslov, čak i ako neće imati vrhunskog igračkog talenta.

3) Precjenjivanje Rocketsa, kvazikandidatura za naslov...and Dwight being a pussy

Nakon što su promašili metu u obliku Chrisa Bosha ovo ljeto i u procesu izgubili cijelu klupu, Rocketse je okruživala svojevrsna neopravdana paranoja. Bilo je čak i pretjeranih prognoza da neće ući u doigravanje koje su možda više bile želje nego stvarnost jer nitko ne voli gledati Houston. Momčad koja ima dva o d deset najboljih igrača na planetu teško može promašiti playoff nastup i Rocketsi su to pokazali u startu ove sezone, otvorivši je s odličnih 9-1. Ljudi ne bi bili ljudi kad nakon toga ne bi odmah skočili na vagon Rocketsa i proglasili ih prvim kandidatom za naslov. Pa pogledajmo što se krije iza tog omjera. Obrambeni rating je nestvarno dobar – Houston ima prvu obranu lige s 94.3. Napad i nije tako dobar usprkos napredno-statističkom naglasku na napadanje reketa, trice i slobodna bacanja (zanimljiv podatak je da su Rocketsi od ukupno 852 šuta iz igre tek 80 uzeli sa zastrašujuće poludistance), trenutno se nalazi na tek 21. mjestu. Tome je svakako pomogla najružnija utakmica u povijesti čovječanstva koju su odigrali s Thunderom (rezultat 69-65 u pune četiri četvrtine igre), a i grozne šuterske brojke gotovo svih igrača izvan startne petorke. James Harden trenutno ima šut iz igre 37% i bio bi užasno neefikasan da njegova igra ne nadilazi potrebu za efikasnošću iz igre. S gotovo 10 slobodnih bacanja po utakmici koje pretvara u koševe s 90% uspješnosti Harden i dalje uspijeva biti vrlo dobra prva opcija momčadi uz TSP 55%. Dwight Howard, osim što je pussy, igra stvarno dobro. Vjerojatno najbolje otkad je napustio Floridu. Napadački je to i dalje onaj dobri stari Dwight koji previše gnječi loptu u postu, previše sklon turnoverima dok se gura pod košem. Još ima onu urođenu averziju prema pick igri, kao i averziju prema pogađanju slobodnih bacanja, ali i dalje uspijeva biti učinkovit.Obrambeno i skakački zato je stvarno dominantan i tu se krije razlog zašto je Houston trenutno prva obrana lige. Trevor Ariza savršen je i brutalno efikasan dodatak udarnom dvojcu koji će igrati obranu na najboljem protivničkom vanjskom igraču i gađati trice s 40%. No zašto sve ovo nije toliko bajno? Pa evo momčadi protiv kojih je Houston ostvario svoje pobjede: Lakers, Jazz, Celtics, dva puta Sixers, Heat, Spurs (ona utakmica u kojoj je Pop odmorio sve glavne igrače), Wolves, Thunder. Možda ste primijetili – sve ove momčadi (s izuzetkom Heata) apsolutno su užasne. Nekako omjer Rocketsa blijedi kad se to uzme u obzir, kao i činjenica da su protiv jedine dvije stvarno ozbiljne momčadi protiv kojih su igrali (Warriors i Grizzlies) izgubili. Nisu to bile ni neke previše napete utakmice – 11 razlike protiv Warriorsa i 26 protiv Memphisa dovoljno govore. Ne, Houston nije kandidat za naslov, ali ući će u playoff. Istina se uvijek krije negdje u prosjeku oscilacija javnog mišljenja.

 2) Uzorak raste, rookie klasa je i dalje loša

Nakon prvog tjedna pisao sam o tome kako nijeda rookie nije odigrao ništa pozitivno. Dva tjedna nakon toga, malo što se promijenilo. Statistika izgleda stvarno loše, a niti u akciji nitko baš ne oduševljava. Meni se osobno najviše svidio Aaron Gordon - ne zato što je odigrao nešto posebno dobro, nego zbog dobrih atletskih predispozicija, obrambenog potencijala i lakoće kretanja terenom. Kod njega ostaje problem manjka šuta i toga što je čisti atleta s vrlo malo tehničkog znanja o igri. Međutim, ako shvati NBA košarku za nekoliko godina (u što kao prvilo ne vjerujem), ima alate da bude vrlo dobar igrač. Igrač od kojeg sam najviše očekivao, Jabari Parker, još uvijek uzima previše loših šuteva i ponekad previše forsira dok njegova dodavačka igra ostavlja puno prostora za napredak. Andrew Wiggins pomalo pronalazi svoju igru koja se svodi na lagana polaganja i otvorene šuteve s poludistance. All-around učinak koji mu je prognoziran još uvijek nismo vidjeli, kao dodavač lošiji je i od Parkera, ali bar je probio prosjek od 10 poena po utakmici. Još uvijek čekamo da netko bljesne i stvarno se stavi u poziciju da bude broj 1, ali to se nikako ne događa što nam, ako ništa drugo, omogućuje da proglašavamo Bojana Bogdanovića najboljim rookiejem i pravimo se da to nije pomalo razočaravajuće.

Lightning round

Anthony Davis i dalje je zvijer koja može blokirati dva šuta u jednoj sekundi (gledajte Pelicanse).

Ovaj izraz lica i brkovi Doca Riversa najbolja su sumacija sezone Clippersa.

Carmelov šešir najveći je highlight (doslovno i metaforički) sezone Knicksa.

Cavsi su možda razočaranje, ali Loveovi outlet passovi nipošto nisu.

Lance Stephenson odveo je flopanje na novu razinu pljusnuvši samog sebe. Što je iduće?

NBACro petorka tjedna

Damian Lillard – Jimmy Butler – LeBron James – Anthony Davis – DeMarcus Cousins

Lillard je odigrao stvarno genijalan napadački tjedan, o Butleru sam sve rekao u odjeljku o Bullsima, LeBron je konačno počeo biti MVP LeBron, a Davis i Cousins mogli bi prijeći u počasnu kategoriju ako ovako nastave. (Da, poput Kobeja.)

1) Father Time

Dok se rookieji muče, što rade starci? Dirk razvaljuje i napadački je vječno mlad (gledajte Mavse!). O Bryantu sam rekao sve gore. Duncan je još uvijek u stanju ostvariti double-double prosjek bez previše muke i minuta. Paul Pierce trenutno se muči s Wizardsima (slabe šuterske brojke i jedva prosječna igra ne mijenjaju dobro ono što ja prošle sezone radio Ariza). Wizardsi se općenito igrački muče iako su i s tim bili u stanju izvući odličan omjer 7-2 što bi trebalo nešto značiti. Možda će kad Pierce zaigra onako kako zna sve sjesti na mjesto.Kevin Garnett pokušava ustati iz groba u koji je pao prošle sezone, ali teško je to napraviti kad niste u stanju igrati više od 25 minuta. Ipak, KG izgleda bolje nešto bolje nego lani. To doduše nije pretjerano teško jer je lani izgledao kao Tutankamon, ali barem je nešto. Vince Carter odličan je u svoj minornoj ulozi u Memphisu, a Shawn Marion u Clevelandu više ne izgleda kao Shawn Marion iz Dallasa, ali poneki čudni koševi koji još može ubaciti i dalje ga čine vrijednim pažnje.

Nije da svi zajedno tvore neki poseban narativ u stilu „Rookieji su loši, starci su super.“ ili „Vrijeme ih je konačno pregazilo.“, svi imaju posebne karijere koje idu različitim putevima, ali jedno je sigurno – sve će uskoro završiti. Svi ovi vrhunski košarkaši i karakteri za dvije-tri sezone nestat će s NBA scene, proces koji će vjerojatno početi umirovljenjima KG-ja i Duncana na ljeto. Upravo zato me uhvatila neka tupava nostalgija ovog vikenda i ostavio sam starce za kraj da podjetim sve koji će doći do kraja ove kolumne (pa i samog sebe) da ih gledaju dok mogu.