Stranice

2. studenoga 2014.

Posljednje poglavlje Kobeja Bryanta



Teško je početi pisati članak o igraču poput Kobeja, posebno kad ste njegov prisegnuti  fan od trenutka kad ste počeli pratiti košarku. Potrebno je pogoditi neku ravnotežu između navijačkih želja i objektivnog i logičnog pogleda koji uvjetuje stvarnost, a stvarnost je ovih dana nepopravljivi pesimist.

Staviti čitavu Kobejevu karijeru u perspektivu u jednom članku bio bi stvarno monumentalan i gotovo nemoguć  zadatak jer se radi o jednoj od najbogatijih karijera u povijesti NBA košarke – bilo uspjesima na košarkaškim terenima ili događajima van njih. Umjesto toga, razmotrit ćemo samo njen završni čin.

No čak i za to potrebno se vratiti dvije godine unatrag, na početak sezone 12/13. Lakersi, nakon, jednoglasnom odlukom svih pratitelja košarke, najbolje odrađenog prijelaznog roka na ljeto u sezonu ulaze uz velika očekivanja, s novim akvizicijama Steveom Nashom i Dwightom Howardom. Na brzinu su proglašeni glavnim favoritima za ulazak u finale kao predstavnik Zapadne konferencije i činilo se kako bi Kobe mogao doći do željenog šestog naslova. Nažalost, momčad nikad nije kliknula; trener Mike Brown nije uspijevao posložiti obranu i pomalo iznenađujuće dobio otkaz nakon poet utakmica da bi ga zamijenio Mike D'Antoni. Howard se mučio s nezaliječenim leđima, Steve Nash vrlo je brzo također podlegao ozljedama i krenuo putem čiji epilog će biti vjerojatno umirovljenje na kraju ove, još jedne propuštene  sezone. Pau Gasol također je već stupio u silaznu putanju karijere i tako se najavljena „velika četvorka“ brzo pretvorila u veliku dvojku (Kobe i Dwight), a u nevjerojatnom broju utakmica za ekipu s takvim imenima, Kobe je sam vukao teret. I Bryant je odradio vrhunsku napadačku sezonu, šuterski najbolju još od svoje MVP sezone 07/08, a uz to je imao ulogu glavnog kreatora u igri često igrajući poput klasičnog playmakera. Statistički je odigrao jednu od najboljih sezona  za bilo kojeg igrača s 34 godine na leđima, barem u napadu. U obrani se pak pretvorio u stvarno štetan faktor, ograničen isključivo na kockanje kako bi uhvatio koju ukradenu loptu i koji pritom nimalo ne sudjeluje u timskom kretanju obrane. No na stranu sa svim mjerljivim obilježjima kvalitete igre koja se očitavaju kroz statistički učinak, Kobe je u toj sezoni zapravo samostalno, na samu želju za pobjeđivanjem izvukao oko deset utakmica koje su Lakersi kao cjelina zamalo prosuli. Sasvim slučajno, i Kobejev statistički win share za tu sezonu iznosi blizu deset, preciznije 10.9, pobjeda. Bryant je tako bio najzaslužniji kada su Lakersi na kraju sezone izborili playoff, ali on u tom playoffu nije igrao zato što se dogodilo ovo:


Još uvijek se previše dobro sjećam ovog trenutka, dijelom zato što nisam senilan i dijelom zato što se dogodio prije samo dvije godine, ali ono čega se još više sjećam je to što nisam mogao spavati nakon probdjevene noći (poput većine navijača Lakersa) sklapajući u glavi crne scenarije i pitajući se hoće li taj trenutak biti stvarni kraj jedne veličanstvene karijere. Kobejevo osobno mišljenje bilo je izričito ne odmah nakon utakmice. Napisao je i šokantno nefiltriran status na facebooku u kojem je izrazio čvrstu odlučnost da se bori s ozljedom i vrati na parket jednako dobar kao i prije ozljede. Nije ovo bila sofisticirana i pomno planirana izjava za medije poput nedavnih eseja koje su pisali igrači poput LeBrona Jamesa i Kevina Lovea, a koje su prije objave prošle kroz prste nebrojenih PR stručnjaka i savjetnika. Ovo je bio samo čovjek s previše emocija pred računalom i još jedan dokaz zašto je Kobe u današnjem košarkaškom svijetu poseban. Lakersi su  pak ušli u playoff i odigrali jednu otužnu seriju u kojoj nisu uspjeli pružiti nikakav otpor i posljedično su pometeni od Spursa. Serija je donijela i svojevrsni zaključak Dwightove „sage“ u Los Angelesu kada je izbačen iz igre u završnici četvrte utakmice. Taj trenutak, razočaranje koje je došlo kada je ostavio momčad na cjedilu, bio je kratak sažetak čitavog iskustva Dwighta Howarda u dresu Lakersa.

Za Kobeja, koji se žarko želio vratiti čim prije,  uslijedile su crne prognoze i težak oporavak. Njegov nepotrebni i prebrzi povratak došao je uz neizbježan hype u medijima nalik na hype oko povratka Derricka Rosea, iako u možda nešto manjoj mjeri jer je kraće izbivao s terena. Nike je sve popratio glasnom, pomalo patetičnom i otrcanom kampanjom. Lakersi su bili očajni - očajno loši i očajni za nekim tko bi spriječio Jacka Nicholsona da s utakmica odlazi prije kraja. I  Kobe se stvarno vratio. Malo više od pola godine nakon što je pretrpio ozljedu za koju oporavak homo sapiensa traje preko godinu dana. No i Kobe je, kako se pokazalo, barem nešto nalik na homo sapiensa. Ovo znam jer je njegov povratak, uz sav marketing i sve faktore oko igre, na terenu izgledao stvarno žalosno. Šest mučnih utakmica odigrao je Kobe -  šest utakmica u kojima je teško bilo pogoditi išta. Šest utakmica u kojima se pri šutu jedva odvajao od poda, u kojima je trčao upola sporije nego ranije i u kojima je (i ovo je najtužnije) svaki dobar trenutak peterostrukog NBA prvaka bio popraćen čuđenjem u medijima kao da se radi o nedokazanom klincu ili o utakmici finala ili oboje. Ozljeda koljena koja je uslijedila nije iznenadila nikoga, a iskreno, meni osobno došla je kao olakšanje.
Fast forward do kraja prošle sezone: glavni narativi oko Lakersa sve su neočekivane pobjede ili sve partije od 40 poena za Jodieja Meeksa ili Nicka Younga, svaki divlji pokušaj Nicka Younga, svaki #Sacre trenutak, svaki neočekivano genijalan ulaz Xaviera Henryja i, naravno, svaka pomisao navijačke baze kluba da će „sutra“ biti bolje jer će doći Carmelo, LeBron, jedan ili oba Kevina (Durant i Love) i tako dalje. Plasman na kraju bio je dovoljno loš za sedmi pick na draftu koji je momčad iskoristila na izbor Juliusa Randlea, a kraj sezone donio je i kraj turbulentne „D'Antoni ere“ obostranom odlukom njega i uprave da je rastanak najbolja ideja (iako se lako može iznijeti slučaj da je D'Antoni rezultatski debelo premašio realna očekivanja i mogućnosti lanjskog rostera). Nakon toga uslijedio je period potrage za trenerom koji je trajao toliko dugo da ste za to vrijeme mogli pogledati oba Hobbit filma i još bi vam ostalo vremena za skuhati čaj. Ideja iza gotovo tromjesečne odgode zapošljavanja bila je sačuvati svaki oblik fleksibilnosti za velika imena free agencyja 2014. Ideja je, naravno, bila loša.



Lakersi su ispali veliki gubitnici u ovoljetnoj tržnici, kontrarno popularnom preoptimističnom vjerovanju navijača da svi jedva čekaju zaigrati u LA-u. Ispada da ako imate očajan roster, manjak mladog talenta, sasvim maglovitu budućnost i svježu povijest ne baš uspješnog poslovanja pod novom upravom, ipak niste najprivlačnija destinacija. Svakako, Lakersi se nisu morali ograničiti samo na najveća imena, mogli su pokušati dovesti i igrače poput Lancea Stephensona, Chandlera Parsonsa ili Erica Bledsoea i možda bi uspjeli, ali Lakerse takvi igrači, na njihovu čast ili propast, nikad nisu zanimali. LeBron je pak odbio uopće doći na sastanak jer su za njega postojale samo dvije destinacije od kojih Los Angeles nije bio jedna (Cleveland i Miami). Dirk se vjerojatno samo nasmijao njihovoj ponudi maksimalnog ugovora, a Carmelo je saslušao ponudu, bio i donekle zainteresiran, ali na kraju se ipak, sasvim razumljivo, odlučio za dulji i bogatiji ugovor u New Yorku. Nakon ovih pucanja u prazno, GM Mitch Kupchak nabrzaka je potpisao gotovo sve igrače lanjske momčadi na ponešto pretjeranim ugovorima i preostalo je samo pronaći trenera.

Do tada su, očekivano,  sva zanimljiva trenerska imena već preuzela pozicije u drugim ekipama te je Lakersima preostao izbor između eksperimentiranja s trenerom i ljudi koji su već imali posao NBA trenera i pritom dokazali da nemaju originalnih košarkaških ideja. Nakon broja intervjua usporedivog s brojem nastavaka „Policijske akademije“, posao trenera dobio je Byron Scott. Zaposlenje je popraćeno kolektivnom rezignacijom svih iole informiranih navijača, a Scott je ubrzo pokazao i zašto. Svojim je izjavama razjario košarkaški twitter svijet, zagovaratelje napredne statistike, a i sve druge ljubitelje svega „naprednog“ u košarci. Metodom „svi su u krivu, ja sam u pravu“ zaključio je da Lakersi potpuno trebaju promijeniti napadački sustav koji je gajio D'Antoni te da iz igre trebaju u potpunosti izbaciti trice jer prema njemu "trice ne osvajaju naslove, nego samo dovode do playoffa". Oko ove izjave moguće se zabrinuti na dva nivoa. Prvi, Scott očito ne shvaća limite rostera koji mu je dan na raspolaganje. Ulazak u playoff za ovu grupu bio bi uspjeh jednak pronalasku lijeve čarape koja se izgubila u pranju. Da ne govorim kako je stoga u ovom trenutku brinuti oko toga što osvaja, a što ne osvaja naslov, trice ili nešto drugo, otprilike kao razmišljati o otplati hipoteke na kuću neposredno prije nego što padajući avion u kojem se nalazite udari u tlo – pametno je i potencijalno korisno, ali trenutno imate većih problema. Ovo dovodi do drugog nivoa zabrinutostisti, odnosno činjenice da izjava kao "trice ne osvajaju naslove" jednostavno govoreći nije istinita. Možda je bila istinita u Scottovo igračko vrijeme kada su ekipe u prosjeku uzimale oko 7 trica po utakmici. Danas, kada se taj broj utrostručio, stvari su nešto drukčije. Zadnje četiri momčadi koje su osvojile naslove bile su izrazito tricaške. Mavsi su 2011. izrešetali sve (pritom i Lakerse) na putu do naslova lansirajući pritom preko 20 pokušaja za 3 poena po utakmici. Spursi su jedna od prvih momčadi koja je otkrila vrijednost trice iz kuta, najefikasnijeg šuta u košarci koji nije polaganje, i zadnjih godina njihov napad uvelike se temelji na čim više izgrađenih otvorenih trica. Miami Heat svojim je izvrnutim stilom igre u kojem su visoki igrači stajali vani i šutirali trice otvarajući sredinu za ulaze Wadea i Jamesa osvojio dva naslova i bio u četiri zadnja finala. Ali trice ne osvajaju naslove. Sad, iako Lakersi imaju nekog napadačkog talenta u Bryantu, Linu, Youngu, Henryju, Randleu pa čak i u Carlosu Boozeru, ovakva odluka taj talent svakako će ograničiti. Stil igre koji su do sad demonstrirali Lakersi izgleda vrlo anakronično – prečesto guraju loptu u post i sve kreće s poludistance i leđima prema košu. Uloge Lina i Randlea svedene su na minimum, a napad najčešće inicira Kobe, a od visokih Boozer. Sad, vrtiti napade preko Carlosa Boozera na laktu nešto je poput prejedanja u KFC-ju kad nemate hrane u stanu; nekad morate, ali generalno je loša ideja.

Sva sreća što je Scott obrambeni trener, jelda? Jel' da? Je li da? Pa...ne baš. Nažalost, više je „obrambeni trener“. Ekipa Hornetsa koju je vodio fluktuirala je između prosječnog i vrlo dobrog obrambenog učinka, ali ta ekipa imala je nekoliko vrhunski obrambenih igrača poput Chrisa Paula, Davida Westa i Tysona Chandlera. Njegova kasnija i manje talentirana momčad Cleveland Cavaliersa strugala je dnom lige što se tiče obrane bez ikakvih naznaka napretka. Kako Lakersi trenutno imaju jednu od obrambeno najlošijih momčadi ikad sastavljenih, teško je zamisliti kako će ta obrana napredovati, ma koliko Scott govorio o čvrstini i konzistentnosti na tom kraju terena.

To je, dakle, situacija u kojoj se nalazi Kobe. Ima suigrače koji su prošle sezone ostvarili omjer 27-55 igrajući u sistemu koji im je, po svemu sudeći, prikladniji od onoga koji će igrati ove sezone. Ima trenera koji na treninzima s igračima radi na gaženju crte za tricu i uspostavljanju „konzistentne“ (možda konzistentno užasne?) obrane. Pa evo oko čega se možemo uzbuditi gledajući sezonu Lakersa:

1)      Linsanity 2.0: Konačno oslobođen okova Houstona, Jeremy Lin mogao bi igrajući na većem tržištu LA-a (s ogromnom azijskom populacijom) doživjeti ponovno rođenje u smislu relevantnosti. Ne bi to bila senzacija poput one koju je izazvao u New Yorku, ali sasvim sigurno može postaviti bolje brojke od onih koje je ostvarivao u Houstonu, zaraditi svojevrsnu precijenjenost koja s tim dolazi kada igrate za Lakerse i dobiti previše glasova za all-star nastup. Samo, kad se to dogodi (jer dogodit će se), predlažem da to zovemo Linaissance umjesto robotskog podnaslova navedenog gore.

2)      Sve u vezi Nicka Younga: od frizure, preko Iggy Azalee do njegovih suludih šuteva i ničim izazvanih genijalnih utakmica, „Swaggy P“ jedan je od igrača koji čine sve stvari zabavnijima samim svojim prisutstvom u njima.

3)      Rookie sezona Juliusa Randlea: Randle* je jedina svijetla točka budućnosti Lakersa i bit će vrlo zanimljivo gledati ga u rookie sezoni, posebno jer se radi o vrlo highlight-friendly igraču. Ako stvari krenu dobro, apsolutno se može uključiti u utrku za rookieja godine iako je trenutno u hijerarhiji momčadi iza Boozera (Byrone, Byrone...).

*odlomak pisan prije Randleove ozljede u prvoj utakmici sezone, ostavljen da se naglasi praznina koju svi navijači u ovom trenutku osjećaju.

4)      Misterij suptilnog tankiranja: Bespuća interneta pružaju utjehu u mnogim situacijama pa tako i u ovoj. Naime, pojavila se teorija koja kaže da je cijelo prošlo ljeto za Lakerse bilo planiranje tajnog tankiranja. Franšiza ne bi mogla takav plan izvesti  transparetno poput 76ersa, zbog održavanja imidža Lakersa (zašto je za imidž bolje biti nesposoban i užasan umjesto  namjerno užasan da se iskoristi sistem nikada mi neće biti jasno, ali tako je), faktor je i TV ugovor na 20 godina u vrijednosti 3 milijarde dolara, a i to što bi Kobe sasvim izvjesno nekoga ubio na samu misao o otvorenom tankiranju. Meni ova teorija pruža izvor mogućeg olakšanja. Razmislite, ovo bi značilo da uprava i dalje razumije NBA, odnosno da barem znaju što ne treba raditi ako želite pobjeđivati što je svakako bolje od onoga kako trenutno izgleda. Ovo bi značilo da ponudu maksimalnog ugovora Dirku ni oni nikad nisu doživjeli ozbiljno, da je Boozer potpisan kako bi bio jednako loš kao u Bullsima, da je ugovor Jordanu Hillu na 9 milijuna dolara godišnje dan samo kao alibi da se ne nađe bolje rješenje i da su nebrojeni ugovori s Byronom Scottom održani samo kako bi se uvjerili  da neće premašiti očekivanja s momčadi kao što je lani napravio D'Antoni.

Kobe danas i dalje više izgleda kao ona sjena sebe iz prošle sezone, nego ona fenomenalna verzija  iz sezone 12/13, ali kad pogledate gore navedene narative koji na drugu misao djeluju kao da su u stanju uspavati i zrno kave, on ostaje  jedina osoba koja može ponuditi bilo što istinski zanimljivo. Bez obzira na lošeg trenera, lošu momčad, manjak perspektive i uznapredovalu dob, Kobe će imati svojih fantastičnih večeri u ovoj sezoni. Neće to biti svaka utakmica, dapače, bit će vjerojatno vrlo rijetke, ali one njegove partije u kojima ne može promašiti, u kojima uništava momčadi šutevima koji nemaju previše veze sa zdravim razumom i u kojima povrh svega bude vrhunski u završnici, one su jedino što može dati igrački smisao ovoj sezoni.

Kobe je oduvijek bio jednako zanimljiv van terena kao i na njemu, a njegov odnos prema medijima u jeseni karijere donosi sve više i više intrigantnih situacija. Sada gotovo svaki njegov intervju ili komentar postaje priča. Svakako pomaže to što ovih dana, kada daje izjave, psuje kao da je došao sa seta filma „Usual Suspects“, stavlja pritisak na suigrače ili vrijeđa novinare ESPN-a. Kontrirajući ESPN-u uvijek riskirate štetu svom javnom imidžu i Kobe je za svoju izjavu  platio cijenu u vidu kontroverznog članka Henryja Abbotta. Dok je Abbott iznio neke zanimljive izjave u članku koje nipošto nisu zanemarive, manipulacija podacima, citiranje „anonimnih izvora bliskih situaciji“ bez navođenja imena igrača koji su odbili igrati u Los Angelesu  i vađenje izjava iz konteksta kako bi se potvrdila unaprijed određena ideja da je Kobe glavni krivac za trenutnu situaciju Lakersa nije baš vrhunac istraživačkog novinarstva.

Stav ljudi o ovoj situaciji ovisi o načinu na koji već dugo vide Kobeja Bryanta i ovisno o tome doživjet će Abbottov članak ili kao osvetnički senzacionalizam ili kao potvrdu onoga što misle već dugo. I to je ono najbolje u vezi Kobeja  - dvojakost načina na koji ga ljudi doživljavaju. Moj osobni stav je da Kobe zaslužuje doživotni ugovor za Lakerse, makar igrao dvije minute u sezoni i samo davao izjave na press konferencijama. No razumijem i stav ljudi koji se slažu sa Steveom Nashom ili onih koji Kobeja doživaljavaju kao precijenjenog seronju. Ne znam gdje je istina. U svakom slučaju, Kobe će ove sezone početi pisati posljednje poglavlje svoje karijere. Karijere koja nikad neće imati savršenu filmsku strukturu poput one Michaela Jordana, s krajem na vrhu svijeta. Naprotiv, stvari su se posložile tako da će ta karijera završiti u jednoj od najlošijih momčadi lige popraćena svim mogućim frustracijama koje uz to dolaze. Kobe će možda prošetati kroz cilj koji je postavljen u Dolini Nebitnosti, ali nikada ne treba zaboraviti da se radi o jednom od najboljih i najviše polarizirajućih igrača u povijesti lige čija karijera, iako lišena klasične filmske strukture, ostaje upisana zlatnim slovima u povijest NBA košarke. Uživajmo u njenom ostatku.
Nema komentara: