Stranice

9. siječnja 2015.

Kyrie's Show


Neizrečene činjenice o razigravaču Clevelanda


Svi se i predobro sjećamo predsezonskih prognoza za Cleveland. Osim što se smatralo da će biti jedna od najboljih ekipa lige i da će se, sukladno tome, boriti za naslov, prognozirao im se i jedan od najboljih napada svih vremena. Ništa čudno za ekipu koja je akumulirala tri efikasna nabavljača koševa koji su ranije, s različitom dozom uspjeha, bili prve opcije.


No...Cavsi ne igraju dobro ove sezone. Imaju mediokritetski omjer 19-17 koji ih smješta na tek peto mjesto Istočne konferencije. Ipak, barem meni, to nije najveće razočaranje koje su nam priuštili. Nije to ni obrana čiji rating redovito oscilira kroz donju trećinu lige. Ozljeda Andersona Varejaoa, koliko god brutalna bila, bila je nešto što smo svi očekivali. Što zbog godina, što zbog povijesti bolesti, što zbog samoubilačkog i energetičnog stila igre tijekom sezone se dobio osjećaj da Varejaova ozljeda neizbježno dolazi u jednom trenutku. Pa iako nitko nije mislio da će se raditi o rupturi Ahilove tetive koja bi u Varejaovom slučaju mogla biti početak kraja karijere, nitko nije bio ni osobito iznenađen kada je vijest izašla.

Najveće razočaranje koje doživim kad gledam Cavse je njihov napad. Da, napad (koji pak redovito oscilira u top 10 lige) uspijeva biti takve estetske kvalitete da izaziva frustracije. Ne manjkaju talentom, ali nešto u vezi napadačkog sustava koji igraju je fundamentalno krivo. Pritom ne mislim na izolacije i hero ball jer nisam ni približno dovoljan mrzitelj iracionalne košarke koliko bi jedan kvazikolumnist trebao biti. Konzistentna hero ball košarka povremeno producira spektakularne rezultate, to je u zadnjih par godina nebrojeno puta dokazao Thunder, a i Warriorsi prije nego su doživjeli katarzu pod Kerrom.

Cavsi ne igraju hero ball. Njihov sustav (ako bi se tako mogao nazvati) u svom eklekticizmu gotovo reflektira pasivno-agresivnu borbu koja se odvija iza kulisa. Svakako postoje intervali čiste iso-košarke koja prvestveno odgovara Irvingu, ali podjednako često Cavsi pokušavaju odigrati neku vrstu spread napada s visokim postavljanjem blokova u kojem svih pet igrača stoji blizu trice nastojeći otvoriti reket po uzoru na Miami, nešto na čemu gotovo sigurno inzistira LeBron James. Kevin Love pak želi prvenstveno dobivati više lopti  jer često u alterniranju prva dva stila bude izgubljen u kutu čekajući povratnu loptu ili izgubljen u težačkoj ulozi postavljača blokova. Kada su pak Cavsi pokušali svjesno igrati preko Lovea, nimalo suptilno su mu gurali loptu u post situacije napad za napadom dok nisu zaključili da to nije previše učinkovito. Uz ova tri utjecaja i pokušaj Davida Blatta da ostavi svoj otisak na ekipi, nije čudno što su Cavsi još uvijek u potrazi za samima sobom.

Ponovno, napad je usprkos svemu jedan od 10 najboljih lige gledajući cijelu sezonu. To je moguće samo zato što su Irving, Love i James toliko individualno talentirani da uspijevaju premostiti nesinkroniziranost sustava. Raznovrsnost je gotovo uvijek odlika vrhunskih napada, ali ovdje nedostaje integriteta – nedostaje neka ideja koja bi objedinila sve kvalitete igrača na rosteru i koja bi dozvolila neprimjetnu promjenu između stilova igre koji odgovaraju zvijezdama Cavsa. Ideja koja bi, u funkcionalnoj organizaciji, trebala doći od stručnog osoblja.

No za dosta je ljudi odgovor na pitanje što je pogrešno s napadom Clevelanda, ili možda s Clevelandom općenito, puno jednostaviji – Kyrie Irving. Irving i njegova loša obrana, Irving i njegovih premalo asistencija, Irving i njegova škrtost, Irving i njegovo gledanje isključivo na koš itd.

Čini se kao da je jučer Kyrie izašao s Dukea nakon jedne sezone, sa samo 11 (iako odličnih) utakmica za pojasom i usprkos tome izabran kao prvi pick na draftu za nimalo lak zadatak - voditi projekt Cavsa nakon LeBrona. U prvoj sezoni bio je spektakularan – preko 20 poena u prosjeku do kojih je iz večeri u večer dolazio s lakoćom, pokazujući bogat arsenal pokreta koji ne bi trebali biti dostupni jednom 19-godišnjaku. Osvojio je nagradu rookieja godine i tko god da je bio drugi, nije mu bio ni blizu. Stvari su izgledale dobro, navijači su bili sretni, mediji su bili sretni, činilo se da je pred nama novi superstar koji će s vremenom postati jedno od glavnih lica lige.


U svojoj drugoj sezoni Kyrie nije osobito napredovao u odnosu na prvu. Obilježena je nizom dosadnjikavih ozljeda koje su prekidale svaki igrački ritam koji je mogao postići, ali dovoljno često je davao bljeskove genijalnosti da bi narativ LeBronovog nasljednika i lica franšize i budućeg top 10 igrača održao živim. Pomoglo je i što se van terena u legendarnoj Pepsijevoj „Uncle Drew“ kampanji pokazao kao dobro lice za marketing.


Treća sezona obično je vrijeme kad se transcendentni talent počinje ubrzano razvijati i utjecati na rezultate svoje ekipe. Najbolji primjeri su najsvježiji – Anthony Davis i Kevin Durant. Problem je bio sam to što Irving nije uspio izjednačiti scenarij koji je za njega unaprijed napisan. Usprkos tome što se radilo o godini u kojoj je bio uvjerljivo najzdraviji, igrački je bio najnekonzistentniji. Ne samo da nije napredovao, činilo se da je nazadovao, da je nekako sporiji i tromiji te da je izgubio dio lepršavosti koja ga je nekoć krasila. Gotovi svi statistički pokazatelji su pali, a u medijima se pojavio novi narativ – famozni „je li igrač A dobar?“ narativ.

Mediji koji su ga držali u usporedbi s najvišim standardima počeli su ga kritizirati i razapinjati te ga opisivati kao nezrelu osobu defetističke naravi. Izlazila su izviješća o tome kako Kyrie nije u dobrim odnosima s Dionom Waitersom, da mu se ne sviđa igrati u Clevelandu te da se sprema na odlazak. Cavsi su se, kao toliko puta prije, doimali disfunkcionalno i na putu prema dolje, a igre i stav Irvinga nisu taj put nimalo mijenjale. Nije se ponašao kao vođa, nije igrao kao superstar, a nije bio ni u svrsi ekipe poput nekog sporednog igrača. Ultimativno, ispostavilo se da Cavsi od Irvinga traže previše i da on nije igrač koji će više-manje sam okrenuti franšizu. Ako je postojao ikakav zaključak nakon treće sezone, on je bio da Kyrie treba dobre suigrače ne samo da bi preokrenuo Cavalierse, nego i tijek vlastite karijere.

Ovog ljeta dobio je upravo to – dobre suigrače – i narativ se ponovno promijenio. Povratkom LeBrona i dolaskom Lovea, Kyrie više nije morao biti spasitelj Clevelanda. No... Kao i uvijek kad je u pitanju LeBron, javnost nema previše strpljenja. Kao i uvijek kad je u pitanju LeBron, njegovi suigrači nisu dovoljno dobri. Kao i uvijek kad je u pitanju LeBron (nakon što je osvojio naslov), on će ostati svojevrsna „sveta krava“ i neće ga se kritizirati iako je za nivo lošiji ove sezone nego prijašnjih.

Kyrie je svoju mesijansku ulogu trebao zamijeniti uklapanjem u zahtjevan sustav tri prve opcije. Je li to napravio? Na neki način je. Zabija 20 i radi to efikasno, ali zbog rezultata momčadi koji ne odgovaraju talentu na papiru i dalje se traže potencijalni nedostaci. Ukazuje se na mizeran broj asistencija kao pokazatelj sebične igre, na obranu koja nije nimalo napredovala ni u trudu ni u rezultatima, a sve češće su i usporedbe s igračima poput Stevea Francisa. Način na koji se danas govori o Kyrieju zvuči kao da se radi o pročitanoj knjizi, kao da je njegov put karijere već utaban i preostaje nam samo gledati kako ga on prati. Ono što je ironično je da ista mašinerija koja je stvorila Irvingov imidž budućeg superstara sada zdušno radi na kritikama što on taj imidž nije pretvorio u stvarnost.

Dio kritika je opravdan – od Kyrieja se očekivalo da će popraviti obranu do svoje četvrte sezone, odnosno da neće još uvijek zapinjati u svakom bloku. Drugi dio, onaj koji se svodi na usporedbe s Francisom i nije toliko. Irving nikada nije bio vrhunski kreator za svoju poziciju, ali gledati ga kroz profil broja asistencija nema smisla ne samo zato što zbog LeBronove prisutnosti nema loptu u rukama koliko je to nekad bio slučaj. Nema smisla zato što se pozicija point guarda promijenila i standardi od prije 15 godina ne vrijede i danas. No iz nekog razloga i dalje ih se selektivno primjenjuje. Naučili smo prihvatiti Russella Westbrooka i Damiana Lillarda kao igrače koji su prvenstveno scoreri na poziciji, ali tek nakon što su njihovi rezultati ili statistike došli do nivoa koji je nemoguće ignorirati.

I kad sam već kod Westbrooka, nije li se identičan ovaj narativ vrtio oko njega prije dvije godine? Da ne dodaje dovoljno, da je sebičan, da igra samo za statistiku i, moj osobni favorit, da je „Westbrick“? Čak i u njegovom slučaju brzo smo došli do usporedbe sa zloglasnim Francisom i zloglasnijim Marburyjem (za koje se ponekad pitam povrijeđuje li im osjećaje to što su sinonim za katastrofu). No Russella nije bilo briga, on je nastavio igrati svoju igru uz podršku suigrača i trenera koji su inzistirali da ostane isti i kroz sve veći fokus na koš postao scorer koji je prijetnja čim prijeđe na protivničku polovicu s loptom što je vrijednost koju igrom u kalupu klasičnog razigravača nikad ne bi mogao doseći. Isto bi se moglo reći i za Stepha Curryja iako u manjoj mjeri jer je njegov lepršavi lagani stil igre za košarkaške teoretičare puno prihvatljiviji od Westbrookovog brute force nastupa. No čak i Steph je dobio porciju „on nije pravi playmaker“ priča prije nego što je pogodio toliko trica da su priče morale prestati.

Kyrie nije Russell. Nema njegove fizičke alate i tako dominantan ulaz, a nema ni Russovu tvrdoglavost i uvjerenje da je ono što radi najbolje i za njega i za ekipu. Cavsi i mediji su od Irvinga pokušali napraviti klasičnog playmakera po ukusu naroda, a on im je pokušao udovoljiti. Samo što svaki put kad je pokušao biti dodavač umjesto scorera izgledao bi pasivno, tromo i jednostavno ne toliko dobro. Pokazalo se da mu je teško isprofilirati se kao dodavač jer jednostavno nije toliko talentiran kao dodavač. Pokazalo se da nije ni toliko dobar kao scorer jer mu nedostaje konstantnosti, možda upravo zbog te težnje svih oko njega da zadovolji proizvoljni standard pozicije.

Steph Curry je nevjerojatan. Ako pozorno pratite obrane protivnika dok on ima loptu, čim prijeđe centar osjeća se njegova „gravitacija“ – privlači pažnju najmanje dva, ponekad i tri obrambena. Ovo posljedično omogućuje ostatku momčadi da se slobodnije kreće i lakše pronalazi otvorena mjesta na terenu što njemu pak omogućuje lakšu kreaciju prilika za suigrače. Kyrie, naravno, nije ni Steph. Nema ni toliko brz ni toliko precizan izbačaj, ali ima sve dijelove napadačke igre pod kontrolom. Bolji je šuter od Westbrooka, bolji je slasher od Lillarda, bolji je u završavanju oko obruča od Curryja.

Govorimo o supertalentiranom igraču koji još uvijek igra na rookie ugovoru i koji ima 22 godine. Na draftu 2015. će vjerojatno biti starijih igrača od njega, ali Irvinga se nekako smatra završenom pričom, vječnim razočaranjem i novim Francisom. Zaboravlja se da je potrebno vrijeme da netko pronađe svoju nišu u NBA. Zaboravlja se i da Irving pri tome nije imao pomoć jer je igrao s lošim suigračima i pod lošim trenerima koji su ga forsirali u neprirodnoj ulozi, a da je nakon toga bačen u situaciju u kojoj ponovno treba definirati svoju igru i pronaći se u drukčijoj ulozi.

Irving je donekle žrtva zasterjelih percepcija o košarci i ulozi igrača. Donekle je žrtva pritiska koji je LeBron donio svojim odlaskom i povratkom. Donekle je žrtva jer ga je svaki trener kojeg je imao pokušao učiniti pick and roll razigravačem što on nije mogao postati. Donekle je sam kriv jer u pričama o nezrelosti i gubitničkom mentalitetu ima istine. Donekle je sam kriv jer se ne trudi u obrani. Treba li Kyrie modelirati svoju igru u smjeru scorera na poziciji poput Lillarda, Westbrooka i Curryja? Ili u smjeru all-around igrača poput Mikea Conleyja i Chrisa Paula? Meni se prvi izbor donekle prirodno nameće i nadam se da će nastaviti biti potrošač u sve većem volumenu u budućnosti. Igrači prvenstveno napreduju u vještinama koje im prirodno dolaze, a u slučaju Irvinga to je najbitnija od svih – zabijanje koševa. Ne bi se trebao udaljavati od nje, nego baš suprotno – prigrliti je dok se ne pokaže je li dovoljno talentiran bude jedna od prve dvije opcije šampionske momčadi. Svi ostali segmenti napadačke igre trebali bi izroniti iz toga.

Što god Irving napravio i kakav god igrač ispao jednom kad bude završen proizvod, nema smisla sad ga tretirati kao da je takav. Cavsi zbog LeBronovog ulaska u tridesete možda imaju svojevrstan prozor prilike koji im se zatvara, ali ne zatvara se i onaj za individualni napredak njegovih suigrača. Kyrie uz sazrijevanje još može postati bolji i napredovati igrački i kao osoba. Teško je igrati u NBA-u, a puno je teže postati elitnim igračem na poziciji. Ne razvijaju se svi jednakom brzinom, niti svi igrači reagiraju podjednako dobro na teret očekivanja, pritiska i kritika, a talent poput Irvinga ne viđa se toliko često. Kyrie još ima vremena da nauči. Prestanimo se pretvarati da nema.
Nema komentara: